Spomenici kulture

Manastir „Svetih Arhangela“ – Kovilje

manastir koviljeManastir Svetih Arhangela nalazi se u selu Smiljevcu, udaljenom oko 25 kilometara od Ivanjice, u zaseoku Kovilje, po kome je manastir i dobio ime. Lociran je na jednom platou pod vrhom, takođe zvanom Kovilje, na desnoj obali rečice Nošnice. Priljubljen je uz visoku stenu sa kojom skoro predstavlja jedinstvo. Skriven je u senkama guste šume kojom su obrasli obronci Javora.

Njegov spoljni izgled više ostavlja utisak profane građevine nego hrišćanske bogomolje. Bio je dugo nepristupačan, u čemu mozda i treba tražiti razloge njegove anonimnosti.

Manstir posvećen Svetim Arhangelima, sastoji se od dve crkve koje su danas obuhvaćene jednom arhitektonskom celinom, vidljivom spolja u obliku građevine pod jednim krovom. Ne zna se kada je osnovan, ali sudeći po narodnoj tradiciji i po izvesnim elementima, on je, svakako postojao još u srednjem veku, samo naravno ne u današnjem obliku.

Starija i manja crkva, za koju narod kaže da je “starija od Studenice”, posvećena je svetim Arhangelima, manastirskim patronima, a mlađa i znatno veća, Sv. Nikoli. Crkva Sv. Arhangela spada u red takozvanih pećinskih hramova isposničkog tipa, čije je poreklo dosta staro, ali nedovoljno ispitano. Gradnja ovog zdanja smešta se u vreme XII ili XIII veka.

Prvi put se pominje 1606. godine u Kruševskom pomeniku, zatim 1651. u jednom zapisu u kome se govori o obnovi manstira. Ovaj zapis se nalazi na jednom rukopisnom četvorojevanđelju koje je 1651. godine poklonio manastiru Kovilje poslednji pećki patrijarh Gavrilo, rodom iz sela Štitkova kod Nove Varoši, iz čuvene i stare kneževske porodice Rašković. Iz sadržine zapisa vidi se da patrijarh poklanja četvorojevanđelje manastiru sa starom crkvom Sv. Arhistratiga Mihaila i Gavrila i novim hramom svetog Nikole. Iz zapisa se vidi da je Gavrilo, dok je bio Raški mitropolit, naišao na davno opusteli manastir koji je kako se u zapisu kaže, obnovio 1644. godine. Kao ktitor obnove, još neko vreme je ostao u manastiru dok je konsolidovao monaški život i povratio neka oteta dobra. Iste godine je sagrađena crkva svetog Nikole i verovatno živopisana. Obnovivši Kovilje i sredivši prilike u njemu, Gavrilo je postavljen za pećkog patrijarha.

Izgleda da je Kovilje egzistiralo u punom razvoju, mada sa promenljivom srećom i da se njegov uticaj najviše osećao prvih decenija XVIII veka, odnosno u vreme kada je Austrija zavladala ovim krajevima. Podaci govore da je manastir u to vreme bio imućan i napredan, da je bio poštovan ne samo u Starom Vlahu već i u široj okolini. U njemu je duže vreme radila škola za pripremanje kaluđera i sveštenika. Odatle su odlazili na službu i u najudaljeniej krajeve.

Do kada je Kovilje bio manastir teško je reći, jer o tome nema nikakvih podataka. Po predpostavci, možda se to dogodilo posle 1813. godine kada je pretvoren u mirsku crkvu, kada su se u ovom kraju vodile ogorčene borbe između Srba pod Karađorđem s jedne i Turaka sa druge strane.

Najstariji objekat današnjeg manastirskog kompleksa, koji predstavlja jedinstvenu arhitektonsku celinu, jeste crkva Sv. Arhangela. Nastanak se vezuje za srednji vek i vreme izgradnje manastira Studenica i crkve u Pridvorici.
Prilikom gradnje crkve sv. Nikole, u trenutku obnove manastira, u arhitektonsku strukturu celine unete su značajne promene koje su ne samo narušile prvobitni integritet crkve Sv. Arhangela, već su u znatnoj meri degradirale autonomnost ovog objekta, pa je stoga vrlo teško dobiti jasnu predstavu o njenom nekadašnjem izgledu.

kovilje2Crkva po svojim dimenzijama spada u dosta male građevine. Pošto je pri gradnji podvučena pod stenu, od spoljnih zidova slobodni su joj samo južni i delimično zapadni i istočni. Zbog toga ne dolazi do punog izražaja, ali je unutrašnjost rezultat lepog arhitektonskog rešenja. U osnovi je jednobrodna sa dosta velikom oltarskom apsidom koja je i spolja i iznutra u obliku polukruga. Presvedena je poluobličastim svodom, a apsida polukalotom. Upadljivo je prisustvo prislonjenih lukova na severnom zidu, dok je južni nešto deblji, izveden slobodno, bez ikakvih konstruktivnih ojačavajućih elemenata. Ovaj sistem prislonjenih lukova oslanja se na dva pilastra, koji su u visini kapitela profilisani. Ta dva pilastra u stvari nose tri luka. Svod je inače građen od tesane sige. U svod su ugrađeni keramički lonci koji su sa unutrašnje strane zbog ostećenosti malternog sloja, vidljivi.

Unutrašnji prostor crkve je s obzirom na veličinu, prilično razuđen. Karakteriše ga pet većih ili manjih niša koje su raspoređene tako što svaki zid ima po jednu, a proskomidija i đakonikon su oličeni sa dve veće niše. Skreće pažnju činjenica da je pod crkve izrađen od lepo obrađenih ploča belog radočelskog mermera, što je relativno redak slučaj kod ovako skromnih crkava. Zidovi su pored upotrebe sige za gradnju svoda, od lomljenog krečnjaka.

Po svom arhitektonskom konceptu sa osnovom jednobrodne gradjevine i sa polukružnom oltarskom apsidom, crkva ima dosta srodnosti sa crkvama građenim u XVii i XVIII veku.

Posebnu vrednost u ovoj crkvi predstavlja živopis koji do sada nije uočen niti uopšte razmatran. Na žalost on je toliko oštećen i upropašćen da je sačuvan samo u fragmentima koji ne omogućavaju potpunu analizu. Crkva je nesumnjivo, na svim unutrašnjim zidnim površinama bila dekorisana. Od celokupnog fresko-ansambla ostao je samo deo.

Crkva sv. Nikole prema četvorojevanđelju sagrađena je 1644. godine, prilikom obnove manastira. Ne zna se da li je na tom mestu postojao temelj neke starije crkve. Takođe se ne zna da li je pored crkve bilo i pratećih objekata. Predpostavka je da su postojali, ali su vremenom nestali, odnosno srušeni.

Crkva svetog Nikole je svojom severnom stranom prislonjena uz južni zid crkve Sv. Arhangela. Postavljena je tako da staru crkvu obuhvata svojom veličinom, potiskujući je i degradirajući je. Nad kompleksom je krov neobične forme, koji se na istočnoj strani kupasto završava. Pored naosa ima pripratu.
Po svojoj osnovi crkva je jednobrodna građevina. Na istoku se završava prostranom oltarskom apsidom koja je iznutra polukružna a spolja petostrana. Nad naosom se uzdiže slepa kupola odnosno kalota. Prvobitno crkva je imala samo zapadna vrata. Sredinom XIX veka verovatno prilikom obnove, dodata su nova, južna vrata.

Zidovi crkve građeni su od lomljenog kamena krečnjaka i škriljca, dok su svodovi kao i neki doprozornici izvedeni od tesane sige. Podovi naosa i priprate su od lepo obrađenih kamenih ploča. Spoljnii zidovi su omalterisani i okrečeni.

kovilje 3

Pustošena je i gorela, inače se drugačije ne može objasniti propadanje živopisa u najvećoj meri. Crkva je živopisana odmah posle gradnje što se može videti po ostacima fresaka koje su uništene ili premazane krečom i novim malterom. Jedino sačuvana figura je poprsje Isusa Hrista, kao Anđela Velikog sveta.

Dosadašnja interesovanja prema manastiru Svetih Arhangela ispoljena su samo u okvirima sporadičnih istorijskih razmatranja, dok su njegove slikarske vrednosti ne samo neuočene, već i naučno nedotaknute.
Odlukom Episkopa Žičkog Hrizostoma, 2005. godine ovaj hram ponovo postaje manastir u koga dolazi monah Amvrozije kao iguman. Sagrađen je novi zvonik i prelepi manastirski konak. Aprila meseca 2010. godine novom odlukom Vladike Hrizostoma zdanje postaje ženski manastir prvi put u istoriji. Sada u manastiru ima šest monahinja na čelu sa igumanijom, mati Agripinom.

Manastir “Preobraženje”- Pridvorica

manastir pridvorica
Nalazi se u Pridvorici i jedan je od najznačajnijih srednjovekovnih spomenika u moravičkom kraju. Nalazi se na 28 km od Ivanjice i 28 kilometru od Studenice u drugom pavcu. Pouzdano se zna da je ovde bio ženski manastir, što potvrđuje Nemanjina povelja data manastiru Studenica, te da su tu kaluđerice izrađivale divne tkanine i uticale na sredinu, tako da se rano razvija domaća radinost u ovom i susednim selima. Crkva arhitektonski pripada raškoj školi a živopis joj je skoro potpuno uništen. Postavljena je kao jednobrodna, jednokupolna građevina sa polukružnom apsidom na istoku. Spoljna fasada je ukrašena frizom slepih arkada. Crkva predstavlja kulturno dobro i spomenik kulture od velikog značaja. Legenda kazuje da je ovu crkvu podigao sluga, verovatno plemić – vazal, Stefana Nemanje, oko 1195. godine, u isto vreme kada je Nemanja završavao izgradnju manastira Studenica. Ispitivanja su pokazala starost crkve koja je obnovljena u XVI veku. O tome svedoče neznatni ali vredni ostaci fresaka otkriveni u gornjim zonama ovog hrama posvećenog Preobraženju Gospodnjem. Ikonostas, postavljen 1835. godine oslikao je Sreten Protić Molerović. O tome je ostavio zapis na carskim dverima.

U početku je dakle bio ženski manastir, zatim pomesna crkva, da bi 2007. godine bio ponovo proglašen manastirom, ali ovoga puta muškim. U manastiru zive nastojatelj i dva iskušenika. Manastir Preobraženja Gospodnjeg jedan je od retkih koji ima svoj grb. Građevina crkve je tokom srednjeg veka doživela dve obnove što je u velikoj meri izmenilo njen spoljni izgled. Do prve obnove je došlo, izgleda u drugoj polovini XVI veka, možda odmah posle 1557. godine, a ktitor i majstor zaslužni za tada izvedene radove sahranjeni su uz crkvu. Njihovi nadgrobni spomenici, sa reljefno predstavljenim glavama i natpisima, sekundarno su uzidani u zidove hrama tokom druge obnove sredinom XIX veka. Konzervacija i delimična restauracija manastirskog zdanja, završeni su 1988. godine.

Crkva „Svetih cara Konstantina i carice Jelene“ – Ivanjica

crkva-IvanjicaNalazi se u Ivanjici. Podignuta je tri godine posle nastanka Ivanjice, od 1836-1838. godine prilozima naroda. Živopisana je 1862. godine, a autor živopisa je poznati slikar tog doba, Dimitrije Posniković.
O njenom napretku starao se lično knez Miloš Obrenović. Živopis i ikonostas su u celini sačuvani, a nedavno je izvršena i njihova restauracija.
Ova crkva je stecište vernika čitavog grada i opštine. Prelepo je arhitektonsko zdanje, pod zaštitom države.

Crkva „Svetog Nikole“ – Brezova
ili „Bela Crkva“ u Brezovi. Podigao ju je despot Stefan Lazarević, a spominje se i u jednoj povelji cara Dušana. Crkva je jednobrodna građevina sa poligonalnim kubetom i rozetom na zapadnoj strani. Ikonostas je dobro očuvan. U živopisu se izdvajaju scene iz života Sv. Nikole, likovi cara Lazara, carice Milice i despota Stefana Lazarevića. Crkva je udaljena 26 km od Ivanjice i stavljena je pod zaštitu države kao spomenik kulture od velikog značaja.

Crkva „Svetog Nikole“ – Kosovica

Nalazi se na 12 km od Ivanjiceu selu Kosovica. Podignuta je sredinom XIX veka na temeljima srednjovekovna crkve. Predanje kaže da je predhodna crkva podignuta neposredo posle Kosovskog boja u čast kosovskih junaka, koji su se ovuda povlačili posle poraza 1389. godine.
Crkva je u osnovi jednobrodna bazilika sa većom polukružnom oltarskom apsidom. Građena je od lomljenog kamena. Poluobličasti svod izveden je šašovcima. Pokrivena je šindrom.
U samoj crkvi se nalaze loše očuvani delovi ikonostasa koji potiče iz vremena neke starije crkve. Među tim delovima ističe se prestona ikona Isusa Hrista i krst sa raspećem.

Crkva „Svetog Save“ – Milandža

Nalazi se na 37 km od Ivanjice u Milandži. Crkva je posvećena arhiepiskopu Savi, skromnih je dimenzija i pokrivena kamenim pločama. Podigao ju je užičko kruševački vladika Joanikije 1853. godine, inače rođen u ovom selu.
U osnovi je jednobrodna građevina skromnih dimenzija, sa prilično naglašenim visinama. Koncipirana je u obliku trikonhosa, pa podseća na osnove spomenika tzv. moravske škole.
Zasvođena je poluobličastim svodom, a pokrivena kamenom pločom. Crkvu spolja opasuje profilisani krovni venac ispod kojeg je friz slepih arkada. Crkva ima troja vrata, na južnom, zapadnom i severnom zidu. Ima šest prozora znatnih dimenzija.

Crkva „Svetog Arhistratiga Mihaila“ – Prilike

crkva prilikeNalazi se na 8 kilometara od Ivanjice u selu Prilike. Po svojoj arhitektonskoj koncepciji, vrlo je stara građevina. Nad naosom crkve je kube, koje se oslanja na četiri luka. Konstruisano je pomoću pandantifa.
U osnovi je jednobrodna građevina sa oltarskom apsidom u obliku polukruga i sa naosom. Kube ima devetostrani tambur i četvorostrano vidljivo postolje. Spoljne zidove opasuje venac slepih arkada, elemenata koji su karakteristični za našu sakralnu arhitekturu srednjeg veka. Na svakoj strani tambura nalazi se po jedan prozor.Sva je verovatnoća da je crkva kao srednjovekovna građevina, porušena za vreme turske okupacije. U vremenu posle obnove Pećke patrijaršije, verovatno je i ova nova podignuta na temeljima neke stare crkve. Obnavljana je 1860. godine.
Nije poznato da je živopisana jer unutrašnji zidovi nisu istraženi. U njoj se čuva prelepa ikona, Bogorodica sa Hristom, iz 1814. godine

Crkva „Svetog Ilije“ – Kumanica

je novijeg datuma i posvećena je Sv. Iliji. Zvono je crkvi poklonio kralj Aleksandar I Karađorđević za dan njenog osvećenja 1929. godine. Nalazi se na 17 km od Ivanjice u selu Kumanica i stavljena je pod zaštitu države kao prostorno kulturno istorijska celina od velikog značaja.

Crkva „Svetog Velikomučenika Georgija“ – Radaljevo

Nalazi se na seoskom groblju u Radaljevu. Prema predanju, najstarija je crkva u ovom kraju i često se vezuje za ime „Crkva Janja“, koja se pominje u starim srednjovekovnim spisima. Obnovljena je 1810. godine ali se tačno vreme gradnje prvobitnog hrama ne zna.
Jednobrodna je građevina sa velikom polukružnom apsidom. Nad središnjim delom hrama se uzdiže kupola, koja je postavljena na lukove odnosno pilaster. Pažnju skreću plastično obrađeni dovratnici na severnim vratima, koji su po svoj prilici građeni od starih nadgrobnih spomenika.
Zivopis je skoro potpuno uništen, osim dve ikone iz XIX veka.

Crkva „Svetog Ilije“ – Gradina

Iznad puta Ivanjica – Arilje, na 670 metara visokom vrhu Gradina, smeštene je crkvica posvećena Svetom Iliji. Feliks Kanic je zabeležio da je ona verovatno podignuta na ruševinama rimske stražarske kule.
Narodna predanja govore drugačije. Po jednom verovanju crkvica je „preletela“ iz Prilika kada su Turci pokušali da je obesvete, a po drugom Srbi su je preneli na vrh Gradine. Treća opet kaže da su je iz priličkog polja na liticu za noć prenele vile. Legenda kaže i da su se ovde svojevremeno krili hajduci, pa je zato zovu i Hajdučka crkva.

Spomen – obeležje „Major Ilić“ – Javor

spomen obeležje javorSpomenik-majoru-IlicuZbog velikog broja borbi i ratova koji su vođeni na ovom prostoru, u različitim vremenskim periodima, Javor je verovatno „najistorijskija” planina u Srbiji. Spomen kosturnica poginulima u Javorskom ratu 1876. godine, svedočanstvo je o hrabrosti i odvažnosti srpske vojske na Javoru.
Na groblju javorskih junaka, narod je podigao spomenik najhrabrijem od njih, legendarnom majoru Mihailu Iliću, 1907. godine. On je poginuo nedaleko odatle u Prvom srpsko-turskom ratu 1876. godine, u ovim krajevima poznatijem pod imenom Javorski rat. Tu je i spomenik Maksimu Lauševiću, buljubaši javorske granice, koga su 1880. godine ubili hajduci. Ispod najvišeg vrha Javora, Vasilijinog vrha na 1520 m, podignuto je 2000. godine spomen obeležje „Vasilijina česma”. Legenda kaže da je mlada i lepa Vasilija kraj izvora čekala svog momka, koji se po zimskom vremenu izgubio. Smrznutu Vasiliju pronašli su tek nekoliko meseci kasnije.

„Škola u Milandži“

Milandža je jedno od najmanjih starovlaških sela utisnuto između ogranaka Javora i Mučnja, u dolini reke Grabovice. Poznato je po prvoj školi u ovom kraju, koja je piodignuta 1833. godine. Njen osnivač bio je vladika Joanikije Nešković. Počela je da radi na Nikoljdan 1833. sa 17 učenika.
To je dvosobna brvnara pokrivena šindrom, a njen prvi učitelj bio je ćir Dionisije. U prvoj prostoriji sa otvorenim ognjištem živela su deca, a u drugoj je stanovao učitelj. Beše to prva škola u moravičkom kraju.
1852. godine nakon smrti prvog učitelja, škola se seli u istu zgradu, premeštenu zapadno od današnje crkve. Tu se nastava izvodila sve do podizanja nove školske zgrade 1872. godine u kojoj je nastava izvođena sve do 1953. kad se škola zatvorila jer nije imala dovoljno učenika.

„Rimski most“ – Kumanica

reke ivanjicaU selu Kumanica, na 16-tom km jugozapadno od Ivanjice, u pravcu prema planini Goliji u blizini stare zapuštene vodenice potočare, nalazi se stari kameni most preko reke Moravice.
Stari most preko gornjeg toka reke, nalazi se na starom, zapuštenom putu prohodnom isključivo za pešake i tovarne konje, koji je iz Ivanjice, preko Međurečja, vodio preko sela Bratljeva, za Sandžak. Ispred i iza mosta, trasa ovog starog puta, oštrim krivinama i velikim usponima, penje se na obale Moravice.
Usko korito planinske reke Moravice premošćeno je jednim svodom polukružnog oblika, koji se svojim oporcima, upornjacima, preko ne baš izraženih obalnih stubova oslanja na stenovite obale reke. Obale reke Moravice su uglavnom od glinenih škriljaca, tamnih po svojim površinama škriljavosti, koji su jednim delom upotrebljeni u konstrukciji mosta. Manji deo čeonog zida, uz čela svodova, ozidan je krupnim lomljenim kamenom, dobro izčivijanim uz čelo svoda. Mestimično ima nepravilnih komada oblutaka. Ostali, mnogo veći deo, konstruisan je od pločasto lomljenog kamena, od krupnih pločastih komada škriljaste stene koje ima praktično u neograničenim količinama u okolini. Zbog različitih materijala, predpostavlja se da je most pravljen u više perioda.

Na uzvodnoj strani mosta, na desnom obalnom stubu, postoje ostaci nepravilno izvedenog kljuna, ostaci neke vrste zaštitnog zida, koji je imao zadatak da velike vode Moravice usmeri ispod svoda i na taj način zaštiti vertikalni krilni zid mosta. Oporci svoda zajedno sa paralelnim krilnim zidovima čine obalne stubove mosta.

Širina mosta je 2,40 m i to je istovremeno i širina kolovoza. Ukupna dužina mosta sa stubovima je oko 14 m, veličina lučnog otvora je 6,72 m, a visina oko 4 m.
Danas ovaj most koriste samo pešaci, a oko njega se granaju brdski putići od kojih jedan vodi za selo Erčege.

Nemoguće je utvrditi ko je i kada podigao ovaj most u selu Kumanici, ali je nesumnjivo to vešto tvorena i lepa građevina, neobično vitkih i skladnih linija. Pripada tipu lepših turskih mostova. Otvor ovog mosta sličan je jedinom očuvanom otvoru na mostu preko reke Uvac. Sudeći po njegovoj tehnici, on bi mogao biti građen u isto vreme kad i mostovi u Prizrenu, što znači u XV veku.

U tradiciji ovog kraja most postoji pod nazivom „Rimski most“, premda u njemu nema ničeg rimskog. Opet, s obzirom na stari put, koji je najkraća spona Sandžaka i Srbije, moguće je da u narodu živi pamćenje na ostatke nekog puta iz rimskog vremena, pa je predpostaviti da je na ovom istom mestu bio i most.

Ovim mostom su prema Sandžaku i dalje išli trgovački karavani. U sredini u kojoj postoji, most je kao građevina nenametljiv. Utisak koji pruža veoma je prijatan i predstavlja osveženje u ovom skoro nenastanjenom kraju. Sa svih strana okružen je zelenilom , koje ga prosto stapa sa prirodom, tako da ne deluje kao nametnuta građevina, sastavni je deo pejzaža.

Restauraciju je izvršio Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva osamdesetih godina prošlog veka.

„Kameni most“ – Ivanjica

kameni mostPokazujući svoju varoš gostima, generacije Ivanjičana su na prvo mesto stavljale kameni most na Moravici koji je već na prvi pogled svojom lepotom privlačio pažnju svojim jednim lukom izvijenim nad vodom spajajući dve obale. Bio je kažu u tim vremenima jedini jednolučni most na Balkanu.

Projektovao ga je inženjer Milenko Trudić na početku 20. veka. Država ga je finansirala, a izgradnja je poverena poznatom Ivanjičaninu, Blagoju Lukoviću.
U tadašnjim uslovima gradilo se i dugo i mukotrpno, od klesanog kamena iz majdana u Raščićima. Građen je sistemom klinova, predanje kaže da je u vezivni materijal za gradnju mosta, utrošeno 30.000 jaja. Dužina luka koji spaja dve obale Moravice, dug je 25 metara. U toku izgradnje dogodila se i nesreća, tri radnika su poginula, među njima i jedan Italijan Jovan Polo.

U znak sećanja na poginule graditelje Luković je podigao spomenik koji se i danas nalazi na Ivanjičkom groblju. Most je završen u jesen 1906. godine. Zaštićen je kao kulturno dobro od izuzetnog značaja.

„Kušića han“ – Ivanjica

vladicin hanNalazi se u Ivanjici i jedan je od najstarijih spomenika seoskog neimarstva u Moravičkom kraju. Nekada je služio kao konačište kiridžijama koji su dolazili sa Zlatibora i iz Sandžaka. Sada je smešten u samom centru varošice pored spomenika Draži Mihailoviću. Stavljen je pod zaštitu države kao nepokretno kulturno dobro od velikog istorijskog značaja.
Hidrocentrala „Moravica“ – Ivanjica

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

1911. godine puštena je u rad kao deveta hidrocentrala u Srbiji. Imala je 260 KS i osvetljavala je samo varošicu. Godine 1936. izgrađena je kameno-betonska brana visine 9, a širine 16 metara. Ovaj vodopad je turistička atrakcija i gotovo zaštitni znak Ivanjice. Još uvek proizvodi struju, ali predstavlja i svojevrsni muzej. Nepokretno je kulturno dobro, prostorno kulturno-istorijska celina od velikog značaja. U toku je kompletna rekonstrukcija brane i svih objekata hidrocentrale, a biće završena do stogodišnjice postojanja, 19.12.2011. kada je planirana i velika svečanost.

„Jeremića kuća“ – Ivanjica

jeremica kucaje najstarija sačuvana zgrada u Ivanjici i jedna je od 12 koje nisu izgorele u velikom požaru 1846.godine. Smeštena je na kraju gradskog šetališta i jedan je od vizuelnih simbola Ivanjice. Rekonstruisana je po projektu Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva i stavljena pod zaštitu države kao nepokretno kulturno dobro od velikog istorijskog značaja.

„Stara čaršija“ – Ivanjica

stara_carsijaStrogi centar grada, proglašen je 1987. godine za prostorno-istorijsku celinu od velikog značaja. Ambijentalna vrednost stare čaršije je u njenom autentičnom izgledu sa počeka XIX veka, kao i u arhitektonsko-istorijskim vrednostima pojedinačnih objekata.

Grob „Boška Jugovića“ – Ivanjica

grob_boska_jugovicanalazi se na 4 km od Ivanjice. Po predanju, povlačeći se ranjen sa Kosova, jedan od braće Jugović, Boško, umire nadomak Ivanjice. Tu ga je sahranila sestra, kneginja Milica, a na njegovom grobu je sagradila malu crkvu.

Prilikom otkopavanja groba 1911. godine, ispod kamene ploče pronađen je muški skelet, pancirna košulja, srebrni šlem i ostaci barjaka, što govori da je svakako reč o nekom srpskom srednjovekovnom vlastelinu, međutim pouzdanih podataka da pripadaju Bošku Jugoviću, nema.
Na grobu i na temeljima stare, novu crkvu je podigao Blagoje Luković iz Ivanjice 1929. godine i posvetio je Sv. Knezu Lazaru. Posađeno je i novih devet hrastova, koji simbolizuju devet Jugovića. Danas ih ima sedam.

„Spomenik revolucije“ – Ivanjica

spomenik revolucijeje mozaik, veličine 5×2.4 m. Predstavlja izuzetno umetničko delo i najveći je mozaik na otvorenom prostoru kod nas.
Autor ovog značajnog ostvarenja bio je ugledni jugoslovenski slikar Đorđe Andrejević Kun, kome su u izradi spomenika pomagali njegovi mladi saradnici, a kasnije afirmisani jugoslovenski umetnici, Nada Hude, Miloš Gvozdenović i Ljuba Lah o čemu postoji zapis na ploči smeštenoj na severnoj strani spomenika. Otvoren je 1957. godine.

Spomenik revolucije u obliku je obrnutog trapeza, blago polukružno zakrivljenog. Nalazi se na ravnom postamentu načinjenom od ploča belog mermera. Sa prednje strane nalazi se mozaička predstava skupine revolucionara u jurišu, urađena od sitnih glaziranih keramičkih pločica. Na bočnim stranama postavljene su mermerne žardinjere. Sama kompozicija ne sadrži tekstualni epitaf, već se u podnožju mozaičke monumentalne kompozicije nalazi natpis: 1941-1945.

Spomenik revolucije u Ivanjici predstavlja izuzetno vredno umetničko ostvarenje izvedeno u stilu tada aktuelnog socijalističkog realizma. Ovaj vojni memorial u potpunosti je obnovljen 2008. godine u skaldu sa projektom stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva.
Spomenik revolucije je proglašen za prostorno kulturno istorijsku celinu od velikog značaja.

Spomenik „Đeneral Dragoljub Draža Mihailović“ – Ivanjica

spomenik drazaNalazi se u centru grada. Podignut je aprila 2003. godine, na 110 godišnjicu rođenja, a u znak pažnje i sećanja na legendarnog vođu Ravnogorskog pokreta u II svetskom ratu, đenerala i komandanta jugoslovenske Kraljevske vojske u otadžbini. Pored spomenika je „Čičin dom“ koji prerasta u Ravnogorsku biblioteku i muzej Ravnogorskog pokreta.

Dragoljub Mihailović je rođen u Ivanjici 14. aprila 1893. godine, u matičnoj knjizi zaveden pod tekućim brojem 116, od oca Mijaila i majke Cmiljane Mijajilović.
General Mihailović je uhvaćen 1946. godine, osuđen na smrt i ubijen u Beogradu. Ni dan danas nije poznato mesto gde leže posmrtni ostaci ovog legendarnog vođe Ravnogorskog pokreta. General Mihailović je najodlikovaniji srpski oficir u istoriji.

“Hadži Prodanova pećina” – Raščići

pecinaHadži Prodanova pećina je dobila ime po Karađorđevom vojvodi, Hadži Prodanu Gligorijeviću koji je u pećinu sklanjao zbegove.

Nalazi se u dolini Rašćanske reke, pa je zbog toga zovu i „Rašćanska pećina“. Raniji naziv „Šljepaja“. Udaljena je 7 kilometara od Ivanjice na putu za Guču, na nadmorskoj visini oko 600 metara.
Ispitana dužina pećine je oko 400 metara i sastoji se od dva sprata. Donji sprat pored glavnog ima i dva sporedna kanala. Ulazni deo pećine je širine oko 3 metra i završava se suženjem iza koga se nalaze prostrane dvorane koje su dugačke oko 50 metara i široke oko 15 metara. Desna strana ove dvorane pokrivena je bigrenim salivom i serijom plitkih bazenčića. U centralnom delu dvorane nalaze se debeli stalaktiti i stalagniti, a na stranama moćni salivi kao okamenjeni vodopadi. Dvorana se završava sa dva manja prodora – procepa. Gornji sprat počinje iz dvorane glavnog kanala i ispunjen je raznobojnim i raznovrsnim nakitom.

U Hadži Prodanovoj pećini je, ekipa studenata na čelu sa profesorom Biološkog fakulteta Beogradskog univerziteta dr. Božidarom Ćurčićem, pronašla 25 novih vrsta pećinskih životinja i insekata, koje u svetu, ili nisu poznate ili su retke.

pecina2U periodu između 9 i 30. juna 2003. godine u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva, sprovedena su zaštitna arheološka iskopavanja u pećini. Istraživanja su realizovana u saradnji Filozofskog fakulteta i Narodnog muzeja u Beogradu, a u njima su učestvovali i stručnjaci Geografskog fakulteta u Beogradu, Istorijskog instituta u Beogradu kao i studenti arheologije iz Beograda.

Prilikom iskopavanja u površinskom sloju i recentnom ukopu na samom ulazu u pećinu nađeni su fragmenti keramike iz starijeg gvozdenog doba, „Basarabi kompleks“, zatim u geološkom sloju 2, konstatovani su okresani kameni artefakti koji pripadaju gravetijenskom ili epigravetijenskom tehnokompleksu i pripadaju vremenu 20. ili 10. milenijuma pre n.e, mlađi horizont u geološkom sloju 5, ispitanom na površini od svega 2 m2, otkriveni su nalazi srednjeg paleolita i nije mlađi od 40-og milenijuma pre n.e; stariji horizont, kao i velika količina kostiju pleistocenskih životinja.

Nalazi od kristala kvarca nisu karakteristični, kako za srednji tako i za rani gornji paleolit pa bi Hadži Prodanova pećina mogla da predstavlja jedno od najstarijih nalazišta u svetu na kome se javljaju artefakti od ovog materijala.
2004. godine, pronađeno je oko šezdesetak predmeta starih od 40 do 45 hiljada godina p.n.e. U pitanju su ostaci materijalne kulture neandertalaca. Većina pronađenih alatki je napravljena od kvarca. Pronađeni su kristali kvarca što je retkost u Evropi, kao i alatka od gorskog kristala koja je svedočanstvo o duhovnom životu neandertalaca tj. o njihovom osećaju za lepo.
Pećina je bila privremeno stanište lovaca – neandertalaca i pećinskog medveda čija je lobanja, brojne kosti i zubi pronađeni u pećini.

Hadži Prodanova pećina ulazi u malobrojna višeslojna paleolitska nalazišta na centralnom Balkanu i pruža veliki potencijal za buduća istraživanja.

Hadži Prodanova pećina predstavlja kombinaciju važnog turističkog, speleološkog i arheološkog objekta.

Iznova je sagrađena porušena crkva ispred pećine poznatija kao „Adžijina“ koja je prvi put sagrađena 1909. godine i posvećena Arhangelu Mihailu, a u narednom periodu predstoji unutrašnje uređenje i otvaranje Hadži Prodanove pećine za posetioce.

„Krajputaši“

krajputasiPre mnogo godina seoski klesari urezali su u meki peščar figuru vojnika, pušku i sablju, poneki orden, vojničku čuturu. Urezali su i ime, još poneki značajan podatak, obavezno činjenicu da je ostao na braniku domovine, da kosti njegove leže ko zna gde, i sve to odiše pobožnim poštovanjem.
A peščar nije baš dugovečan kamen. Godine ga nagrizaju, kiše, sunce, vetrovi, ljudska nebriga, svi pomalo. Ponegde su tekstovi već teško čitljivi, treba prići bliže da bi se sve videlo… Kamen je ipak kamen, pa vreme nije moglo da obezreči sve što je upisano, da potpuno utre pažljivo sročen živopis, uklesan lik i oružje vojničko, porciju i torbu iz koje viri tajin, da otera goluba sa ratnikovog ramena ili vreže grožđa što se uz kamen privila, da zbriše sa bokova spomenika roditeljske želje da se o njihovim sinovima kaže sve najbolje, da uspomena na njih postane nezaborav.“…

Ivanjički krajputaši su različitog oblika, najčešće u vidu velikih kamenih blokova, veoma sličnih stećcima. Na prednjoj strani je obično predstavljen pokojnik, a na zadnjoj epitaf. Pored krajputaša namenjenih jednom pokojniku, u ovom kraju se mogu naći i krajputaši u spomen dvojici pa čak i trojici pokojnika, što je retkost u drugim krajevima. Takav je slučaj u selu Rokcima u neposrednoj blizini Palibrčkog groba, gde se nalazi devet krajputaša sa po dva i jedan sa tri pokojnika.
U istom selu postoji nekropola od 24, a u selu Bratljevu od 12 krajputaša.
Arheološke iskopine
U okviru projekta „Srpske zemlje u srednjem veku“ istraživači Istorijskog instituta u Beogradu, predvođeni mr Dejanom Bulićem, došli su do zanimljivog otkrića. U selu Radaljevo, 11 kilometara od Ivanjice na lokalitetu Gradina, pronađeni su ostatci kule i bedema, koji svedoče da je ovde nekada bilo vojno utvrđenje. Kako o njemu nema pisanih tragova, ostaje tajna ko ga je sagradio, a kao vreme nastanka pretpostavlja se period između 13. i 14. veka.

Do utvrđenja, koje predstavlja prvo arheološko otkriće iz srednjeg veka na području ivanjičke opštine, vodi uzan i strm, zemljani put. Njegova najviša tačka je na 635 metara. Odatle, kao na dlanu, pogledu se otkriva radaljevska dolina, veći deo ivanjičke, ali i ariljske opštine, kao i magistralni put, koji vijuga u podnožju. Upravo ta slika otkriva nameru graditelja i strateški značaj vojnog utvrđenja.

Sa bezbedne visine, zaštićen Moravicom i stenama, odavde se mogao kontrolisati važan komunikacijski pravac od Užica do Sjenice, ali i onaj što vodi ka dolini Ibra. Kako je u to vreme sedište župe po pravilu bio neki utvrđeni grad, na osnovu ovog skromnog arheološkog materijala, pretpostavlja se da se tu nalazio grad Moravica i sedište istoimene župe.
Kakve još tajne kriju nedra plodne radaljevske doline i oranica vrednih domaćina u podnožju utvrđenja, pitanje je na koje bi moglo da se odgovori jedino posle novih istraživanja.

Gradina nema samo istorijski i arheološki značaj, već će biti uvrštena u turističku ponudu. Gradina je zadržala autentičnost, nekadašnji izgled. Jednostavno, čovek joj nije naudio. Pogled je odavde prelep, vazduh čist, pa je idealna i za odmor.

Gradina kod Radaljeva nije jedina. Takva utvrđenja kriju se u Erčegama, na Mučnju, u Šareniku. Ivanjička opština je, arheološki vrlo interesantna, ali i jedna od najneistraženijih u Srbiji.

Manastir „Klisura“ – Klisura

rep-manastirTamo gde se Moravica između brda, iz priličkog polja probija u ariljsku dolinu, nalazi se manastir koji je po toj klisuri dobio ime. Predanje o nastanku ove svetinje seže do vremena Svetog Save. Nije ni potvrđeno ni opovrgnuto. Potpuno je opusteo prilikom velike seobe Srba pod Arsenijem Čarnojevićem. Obnovio ga je jeromonah Jaćim Kurlaga iz Bosne 1688. godine. Veoma značajnu ulogu imao je ovaj manastir za vreme Hadži-Prodanove bune, kao i u doba Prvog i Drugog srpskog ustanka. Sedamdesetih godina XIX veka u manastiru je bila osnovna škola, a za vreme Javorskog rata u njemu je bila smeštena vojna bolnica.

Današnja crkva po graditeljskim i građevinskim elementima slična je crkvi u Arilju i crkvama u manastirima Morača i Sveta trojica na Ovčaru. Građena je kamenom sigom. I pored suštinske jednostavnosti, uglavnom zahvaljujući krovnim površinama, kubetu i apsidi, pa donekle i ukrasnom vencu na ravnoj fasadi, građevina ostavlja utisak razuđene, ali jedinstvene, mirne, zgusnute mase koja je srasla sa okolnim terenom i strmim kamenim brdom oko nje.

U požaru koji je zahvatio crkvu za vreme bitke na Goliji 1688. godine, stradao je prvobitni živopis. Novi je 1952. godine oslikao akademski slikar Jaroslav Kratina. Pored opštehrišćanskih tema, na njemu su prikazane i ličnosti iz nacionalne prošlosti kao što su: vojvoda Rajko, Kosovka devojka, Majka Jugovića, Filip Višnjić, Majka Jevrosima i dr. Ikonostas je uradio Dimitrije Posniković 1867. godine, tako što je 31 ikoni donesenoj iz Odese, dodao svojih 11. Manastir Klisura je ženski manastir.