Znamenite ličnosti

Ova stranica posvećena je znamenitim ličnostima naše opštine, ljudima koji su se ovde rodili, živeli ili vode poreklo sa ovih prostora, a u nauci, kulturi, ratovanju i politici zemlje dali veliki doprinos. Ponosni smo na njih.

 

Dragoljub Draža Mihailović

Draža Mihailović

Rođen je 27. aprila 1893. godine u Ivanjici. Draža je dobio ime po Dragoljubu Draži Petroviću, ocu njegove majke Smiljane, domaćinu raškog sela Tisovica. Posle Draže, Smiljana i Mihailo dobili su ćerke Milicu i Jelicu.
Draža, Milica i Jelica rano su ostali bez roditelja. Otac Mihailo je umro od tuberkuloze odmah po Jeličinom rođenju, a majka Smiljana pet godina kasnije.
Zato je 1901. godine Dražin stric, veterinarski major Vladimir Mihailović, doveo siročiće u svoj dom u Beogradu, u Studeničkoj ulici preuzevši staranje o njima.

Prvog septembra 1910. godine Draža je stupio u 43. klasu Niže škole, Vojne akademije u Beogradu. Posle šest meseci, bio je unapređen u čin pitomca-kaplara, a posle dve godine, 1912, u čin pitomca-podnarednika. Posle Kumanovske bitke Draža je unapređen za narednika i bio je odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost. Učestovao je u borbama na Zletovskoj reci i dalje na Kočanima. Bio je ranjen i odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost, a ubrzo posle bitke, 18. jula, proizveden je zajedno sa celom svojom klasom, u čin potporučnika.
U Prvi svetski rat Draža Mihailović je stupio u 3. prekobrojnom pešadijskom puku 1. poziva, koji je pripadao Drinskoj diviziji. U Cerskoj bici učestovao je kao vodnik 3. čete 1. bataljona. U Kolubarskoj bici, Dragoljub Mihailović, sada vodnik 3. čete 1. bataljona, se istakao 24. i 25. oktobra na Kostajniku i 7. novembra na Plamomištu.
Na Solunskom frontu Mihailović je učestovao u borbama na Ostrovskom jezeru, Gorničevu, kod Žiove, na kotama 1050 i 1368, na Sokocu, Zelenom brdu, Govedarskom kamenu i Dobrom polju. U bici kod sela Neokazi i Donje Vrbine, 11. septembra 1916, teško je ranjen. Posle oporavka, vratio se u svoju jedinicu na prvu liniju fronta, aprila 1917. godine.
Na Solunskom frontu unapređen je u čin poručnika, 25. januara 1918. godine.
Orden belog orla sa mačevima 2. reda dobio je 14. januara 1918. godine, za stečene zasluge i pokazanu hrabrost u ratu. Najzad, Mihailović je, jedini u diviziji, dobio i Engleski vojni krst i to odlukom komandanta divizije.
Mihailović je, 11. aprila još jednom odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost. Usledilo je unapređenje u čin kapetana 2. klase, 14. oktobra, i još jedno odlikovanje, Orden belog orla sa mačevima 5 reda, koje mu je uručeno 1. decembra 1920. godine
Te, 1920. godine, oženio se sa Jelicom Branković, ćerkom pukovnika Jevrema Brankovića. Jelica i Dragoljub su izrodili četvoro dece: sinove Branka, Ljubivoja i Vojislava i ćerku Gordanu.

Draza-Mihailovic-35. novembra 1921. godine Draža Mihailović je odlikovan Albanskom spomenicom, a 24. oktobra 1922. unapređen je u čin kapetana 1. klase.
Majorski ispit je položio 16. marta 1925. godine, da bi u čin majora bio unapređen krajem te godine, 17. decembra. U generalštabnu struku je preveden 24. februara 1926, koja se može porediti sa današnjom titulom doktora vojnih nauka.
Prosvetni Orden Svetog Save 2. reda dobio je 25. januara 1928. godine, a 17. decembra 1933. Orden jugoslovenske krune 2. reda. Čin pukovnika dobio je na Vaskrs 1930. godine.
Službovao je u Sofiji, na mestu vojnog atašea Kraljevine Jugoslavije. Tamo je dobio dva bugarska odličja:
Orden Aleksandra Nevskog 3. stepena, koji mu je uručio lično car Boris prilikom odlaska i Orden krsta Svetog Aleksandra, koji će stići tri godine kasnije, 1939. Za vreme službe u Sofiji dobio je i pukovnički čin, 6. septembra 1935, povodom rođendana prestolonaslednika Petra Karađorđevića.
Nakon Sofije bio je vojni ataše u Pragu. Na oproštajnom prijemu, predsednik Čehoslovačke uručio je Draži Mihailoviću Orden belog lava 3. reda.
Izbegavajući da ga okupator zarobi u Aprilskom ratu, pukovnik Dragoljub Mihailović se sklonio na Ravnu goru i sredinom maja 1941. od nekoliko oficira i podoficira, oformio grupu svojih pristalica. Draža Mihailović održava stalne kontakte i s Britancima i sa emigrantskom vladom.
Od tada pa sve do potpunog razlaza Engleza i Draže Mihailovića, juna 1944, četnici Draže Mihailovića su imali stalnu vezu i punu podršku emigrantske vlade. Ona je Dražu Mihailovića stalno unapređivala (od pukovnika do armijskog generala) i postavila za načelnika štaba komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i ministra vojnog.
Na Teheranskoj konferenciji Staljina, Ruzvelta i Čerčila je doneta odluka o obnovi jugoslovenske države i pružanju pomoći Titovim partizanima, i to 28. novembra 1943, dan uoči zasedanja AVNOJ-a.
Najteži udarac četnicima Draže Mihailovića, ipak je zadao kralj Petar II Karađorđević. Kralj je smenio u junu 1944. godine Božidara Purića sa mesta predsednika vlade i postavio Ivana Šubašića.
Ironično, prvi čovek koji se sa oružjem u ruci i gerilskim formacijama pojavio u borbi protiv Nemaca u proleće 1941. godine, ostao je poslednji i jedini u šumi 1945. godine. Kao što je nekada prvi ustao u protest protiv nemačke okupacije u Evropi, tako je po završetku rata bio takođe, prvi u protestu protiv uspostave komunističkog režima u Jugoslaviji.
Od 47 tačaka optužnice koju je Miloš Minić pročitao 10. juna 1946. u Beogradu, Draža je osuđen po osam tačaka.
Draža Mihailović nikad nije osuđen kao ratni zločinac, kako se kasnije našlo u istorijskim udžbenicima, već uglavnom za zločine protiv tzv. NOB-a.
Mihailoviću je nametnut brz tempo suđenja koji on posle dugog mučenja nije mogao da prati. Navodni dokazi nisu bili dostupni odbrani. Shvatajući da je njegova presuda već doneta Mihailović odbija ponudu američkih vazduhoplovaca, spašenih nad Srbijom, da svedoče u njegovu korist. I pored svih nedaća, Mihailovićev branilac Dragić Joksimović je uspešno pobijao navode optužbe i pokazivao njihovu neosnovanost. General Mihailović je 15. jula 1946. godine osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i gradjanskih prava kao i oduzimanje celokupne imovine. Kazna je izvršena 18. jula 1946. godine u Lisičjem Potoku u Beogradu. Osudjenici su sahranjeni u jarku na mestu streljanja.

Orden-legija-zasluznihDragoljub Mihailović najodlikovaniji je srpski oficir u istoriji. Osim „Legije zaslužnih“ nagrađen je i francuskim ratnim krstom. Komandant francuskog pokreta otpora, general Šarl De Gol, odlikovao je generala Dražu Mihailovića Ratnim krstom. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine pročitana svim francuskim jedinicama.
Pored odlikovanja koje je Draža Mihajlović dobio tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, 1948. godine, američki predsednik Hari Truman posthumno ga je odlikovao ordenom Legije časti zbog učestvovanja u operaciji spasavanja američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije.
Komisija za odlikovanja Pentagona odlučila je da generala Dragoljuba Mihailovića uvrsti u “Legiju zaslužnih”, nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću.
Orden je, u maju 2005. god. uručen njegovoj kćerki Gordani na skromnoj ceremoniji održanoj u ambasadi SAD u Beogradu. Odlikovanje nije uručeno sve do tada zato što je američki interes na Balkanu bila neutralna Jugoslavija pod Titovom upravom.

Poštovaoci lika i dela pokojnog „đenerala“ podigli su mu spomenik u centru Ivanjice aprila meseca 2003. godine u znak poštovanja i zahvalnosti. Spomenik je visok 2,30 metara i delo je akademskog vajara Bogdana Tijanića.

 

Ivan Stambolić

ivan stambolić

Rođen je 5. novembra 1936. godine u Brezovi kod Ivanjice. Pošto su dvojica od trojice starije braće otišla na fakultet, Ivan je u Rakovici završio industrijsku školu a kasnije uz rad diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao KV radnik radio je u Fabrici reznog alata i fabrici Cer u Čačku i Industriji motora Rakovica.
1965. postao je direktor preduzeća Tehnogas, a njegov zamenik je tada bio Slobodan Milošević, koga je Stambolić upoznao za vreme studija i koji će mu sve vreme tokom karijere biti naslednik na upražnjenim foteljama.
1975. godine nalazi se na dužnosti predsednika Privredne komore Beograda.
1976. iz Privredne komeore odlazi za sekretara Izvršnog komiteta Predsedništva SK Srbije. 1978. godine izabran je za predsednika Vlade Srbije.
1982. posle punog mandata na čelu vlade, postaje predsednik gradskog komiteta SK Beograda.
1984. sa gradskog, prelazi na republički nivo i postaje predsednik CK SK Srbije, a za svog naslednika na čelu gradskog komiteta imenuje Slobodana Miloševića.
1986. godine izabran je za predsednika SR Srbije, a Miloševiću daje odlučujuću podršku za izbor na mesto predsednika CK SK Srbije.
1987. dolaskom na čelo partije, Milošević ojačava aparat i započinje otvoren sukob sa Ivanom Stambolićem na Osmoj sednici CK SK Srbije, koja drastično menja tok srpske politike. Stambolić na svojoj dužnosti ostaje još kratko kada biva smenjen.
1988. neposredno nakon odlaska sa funkcije predsednika, doživeo je tešku porodičnu tragediju. U saobraćajnoj nesreći kod Budve poginula mu je dvadesetčetvorogodišnja ćerka pod sumnjivim okolnostima. Na predlog Saveznog premijera Ante Markovića izabran je za direktora jugoslovenske banke za međunarodnu ekonomsku saradnju.
1997. godine po nalogu Slobodana Miloševića, smenjen je sa predhodne dužnosti jer je u njemu ponovo video konkurenciju.
2000. godine, 25 avgusta, neposredno pred savezne izbore za koje se pominjalo da bi mogao da istupi kao kandidat za predsednika SRJ, otet je za vreme rekreacije u Košutnjaku i od tada mu se gubi svaki trag.
2003. godine, 28 marta pronađeni su posmrtni ostaci Ivana Stambolića na Fruškoj gori. Ubijen je istog dana kada je i otet od strane pripadnika JSO MUP-a Srbije. Sahrana je obavljena na topčiderskom groblju uz najviše državne počasti, na insistiranje Vlade Srbije.
Napisao je tri knjige. „Direktor u samoupravljanju“, „Rasprave o Srbiji“ i „Put u bespuće“. Za sobom je ostavio suprugu Katarinu, sina Veljka, kćerku Tijanu i unuka Uroša.

Petar Stambolić

petar stambolicInženjer agronomije, jedan od najuticajnijih političara Srbije u drugoj polovini prošlog veka, rođen je u selu Brezova, opština Ivanjica, 12. jula 1912.godine.
Veoma rano pristupio je međuratnom revolucionarnom pokretu, a 1935. godine primljen je ileglanu KP Jugoslavije. Tokom Drugog svetskog rata, Petar Stambolić je obavljao najviše ratne i partijske dužnosti. Nosilac je ordena narodnog heroja. Do formalnog odlaska sa političke scene sredinom sedamdesetih, Petar Stambolić je obavljao najodgovornije partijsko-političke i državne dužnosti u Srbiji i SFRJ. Bio je predsednik Vlade SFRJ, predsednik Predsedništva SFRJ, član Predsedništva SFRJ i CK SKJ.
Hroničari zbivanja u Srbiji i Jugoslaviji od sredine tridesetih godina, tvrde da je Petar Stambolić bio možda i najbolji poznavalac novijeg perioda srpske i jugoslovenske istorije. Ogromna je šteta što nije obelodanio svoju istinu o tom burnom vremenu. Umro je 21. septembra 2007. godine.

Svetislav Vulović

svetislav vulovicRođen je 29. novembra 1847 u Ivanjici, a umro 3. maja 1898. u Beogradu. Bio je srpski književni i pozorišni kritičar, istoričar književnosti, rektor Velike škole i akademik.
Prema Jovanu Deretiću bio je u srpskom realizmu “prvi kritičar od formata”. Pisao je pozorišne prikaze, “Iz pozorišta” 1879., književne kritike, studije o istaknutim pesnicima romantičarima, Njegošu, Simi Milutinoviću, Branku Radičeviću i Đuri Jakšiću, o značajnim književnim pojavama, “Umetnička pripovetka u najnovijoj srpskoj književnosti”, 1880. i studije o starim srpskim biografima. Zalagao se za “prirodnu kritiku” za koju mu je bio uzor nemački kritičar Ludvig Berne. O književnim delima nije sudio po pravilima, nego po utisku, u kritiku je unosio i svoju ličnost i osećanja. Književni rad pisaca proučavao je u vezi sa njihovom biografijom.
Bio je professor književnosti u beogradskoj gimnaziji, a od 1881. u Velikoj školi. Prilikom osnivanja Srpske kraljevske Akademije, izabran je u prvih 16 redovnih članova. Bio je jedan od osnivača Srpske Književne Zadruge, 1892. godine. Njemu u čast, biblioteka u Ivanjici nosi njegovo ime.

Kirilo Savić

kirilo savicRođen je 26. januara 1870. godine u Ivanjici, gde je završio osnovnu školu. Prvih šest razreda gimnazije završio je u Užicu, a preostala dva u Beogradu. Tehnički fakultet građevinskog smera završio je u Beogradu 1892. godine.
Po završetku fakulteta, upućen je na dalje usavršavanje na Visoku tehničku školu u Berlin koju je sa odličnim uspehom završio 1896. godine. Po povratku u Beograd upućen je od istog Ministarstva na praktične radove u Rusiju gde se bavio projektovanjem i građenjem velikih železničkih pruga i objekata. Po povratku postaje profesor Tehničkog fakulteta u Beogradu, a zatim načelnik Uprave za građenje železnica. Na katedri za železnice pružio je svoj najveći doprinos, posebno u oblasti metoda savremenog projektovanja i građenja železničkih pruga i puteva. Jedan je od profesora Univerziteta koji je za svoja predavanja imao napisane udžbenike koji i danas, 50 godina od izdavanja važe kao neprevaziđeni, što je prava retkost u tehničkim naukama.
Doprinos Kirila Savića naučnom razvoju železnica i železničke tehnike je ogroman o čemu svedoče mnogobrojna naučna i društvena priznanja koja traju i danas među njegovim sledbenicima i delima koja je za sobom ostavio. Za dopisnog člana SANU izabran je 18. marta 1948. godine.
U znak priznanja ovom velikanu naše nauke nekadašnji Železnički institut promenio je svoje ime 1969. godine u, Naučno istraživački Institut „Kirilo Savić“. Umro je 27. aprila 1957. godine u Beogradu.

Joanikije Nešković – Vladika Janja

joanikije neskovic vladika janjaČlan „Društva srpske slovesnosti“, u onom vremenu najveće naučno kulturne ustanove u Srbiji. Za člana je izabran 1857. godine. Rođen je 1804. godine u selu Milandža kod Ivanjice.
Učestvovao je, kao član srpske delegacije u pregovorima sa turskim sultanom, o prisajedinjenju moravičkog kraja Srbiji 1833. godine Po povratku iz Carigrada Janja je postao arhimandrit 24. septembra 1833. godine, a 1839. godine, postaje član konzistorije, potom 1849. godine izabran je u svojoj 45. godini za vladiku sabačkog, a 1854. godine premešten je za vladiku užičko-kruševačke eparhije.
Pod njegovim rukovodstvom obnovljeni su manastiri Studenica i Žiča. Podigao je i izdržavao privatnu školu u Milandži od 1833. do 1853. godine. Podigao crkvu u Milandži i ozidao novu školsku zgradu 1872. godine. Podigao crkvu i školu u Preradovcu u Levču. Potpomagao otvaranje škola u užičkom, čačanskom i kruševačkom okrugu. Plaćao mnoge učitelje dok škole nisu prešle u državne ruke.
Izabran je za člana Srpskog učenog društva 1855. godine. Štampao je svoje knjige „Beleške iz naroda“ i „Besede“. Ustanovio je fond za srpsku književnost. Osnovao je prvi fond za školovanje darovitih i siromašnih učenika. Dopisivao se sa Njegošem i Njegoš ga naziva najvećim Srbinom. U narodu je bio veoma omiljen. Umro je 14. januara 1873. godine i sahranjen je u manastiru Ziča . Bio je i episkop šabački od 1854 – 1859. godine.
Vladika Janja je prema predanju, pomogao vrnjačkom svešteniku Jeftimiju Hadži Popoviću oko uređenja prvog izvora vrnjačke tople mineralne vode, dao je novac da se izgradi vladičina kuća sa dve prostorije blizu toplog izvora, koja se može smatrati prvim banjskim objektom za boravak u Vrnjcima. Vladika Janja je poslao uzorak tople mineralne vode profesoru Velike škole Josifu Pančiću, koji je utvrdio njenu lekovitost i preporučio je za lečenje.
Za Vladiku Janju vezana je i legenda o njegovom konju koji je, pijući vrnjačku vodu, ozdravio.

Stevan R. Popović

stevan r. popovicRođen je 1839. u Ivanjici kao jedini sin prote Radovana Popovića i Paune. Majku je rano izgubio. Školu je učio u Ivanjici i manastiru Sretenje, u Užicu, Čačku i Beogradu, te kao državni stipendist -blagodejanac u Hajdelbergu, Lajpcigu i Minhenu. Po završenom školovanju bio je sreski načelnik, profesor Velike škole, načelnik i ministar Ministarstva narodne privrede, državni savetnik i senator, pravnik i ekonomista. Od 30.01.1872. je redovni član Srpskog učenog društva, odseka istoričkog i državničkog.
U Beogradu je upoznao Anđu Posniković, ćerku poznatog slikara Dimitrija Posnikovića, sa kojom se oženio oko 1881.
U vladi Save Grujića, u razdoblju vladavine kralja Milana Obrenovića, bio je ministar Narodne privrede od 19.12.1887. do 14.04.1888. godine.
Od 15.11.1892. je počasni član Srpske kraljevske akademije, a time i počasni član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Stevan R. Popović je iznenada umro 03.01.1902. u Beogradu u 61. godini. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Jedini unuci Stevana Popovica, Ružica Grisogono i pok. dirigent prof. Jovan Šajnović, su deca Olge Šajnović, Stevanove ćerke.

Dr Nedeljko Košanin

dr nedeljko kosaninBotaničar evropskog renomea, profesor, upravnik botaničke bašte Jevremovac u Beogradu. Rođen je 1874. godine u Ivanjici. Za sobom je ostavio upečatljiv trag kroz dela koja je objavio. Pokrenuo je između ostalog izdavanje lista „Glasnik instituta za botaniku i botaničke bašte“. Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran 3. februara 1914. godine a za redovnog člana 18. februara 1922. U nekoliko navrata ispitivao je nastanak i poreklo Dajićkog jezera na Golji, zajedno sa Josifom Pančićem i Jovanom Cvijićem, o čemu je kasnije objavio studiju. Umro je 1934. godine.

Momčilo M. Ristić

momcilo m. risticPočasni član AINS, akademik, redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, redovni profesor Univerziteta u Beogradu. Rođen je 27. jula 1929. godine u Mrčajevcima. Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu Tehničke velike škole u Beogradu 1954. godine i doktorirao na Tehnološko-metalurškom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1962. godine. Nauka o materijalima je oblast naučnog rada prof. Ristića, sa užom orjentacijom na Prognozu svojstava materijala, Fiziku i tehnologiju sinterovanja.
Radio je u nekoliko preduzeća i bio profesor na više fakulteta kod nas i u svetu.
Osnivač je Beogradske škole sinterovanja. Pod njegovim rukovodstvom odbranjene su 53 doktorske disertacije i 106 magistarskih teza kao i specijalizacija mladih naučnih radnika iz Srbije, Rusije, Ukrajine, Švedske, Poljske i Čehoslovačke.
Objavio je 922 naučna rada, od čega 488 u stranim i 434 u domaćim časopisima, kao i 32 knjige. Predsednik je Organizacinog komiteta 10 World Round Table Conferences on Sintering.
Član je brojnih akademija i naučnih organizacija Srbije, Ukrajine, Rusije, Makedonije i SAD. Nosilac je značajnih domaćihi inostranih nagrada i priznanja.
Akademik Ristić je veoma ponosan na to što je Ivanjičanin. Živi u Beogradu.

Ljubica Cuca Sokić

ljubica cuca sokicAkademski slikar, profesor. Za dopisnog člana SANU izabrana 7.3.1968. godine a za redovnog, 16.11.1978. godine. Preci ove slikarke i akademika, potiču sa ovih prostora. Ljubica Cuca Sokić, rođena je 9. decembra 1914. u Bitolju. Upisala je Umetničku školu u Beogradu 1930, a slikarstvo je studirala na Nastavničkom odseku od 1930. do 1934. i Akademskom tečaju od 1932. do 1936.
Od 1936. do 1939. godine boravila je u Parizu, gde je prvi put izlagala sa grupom jugoslovenskih umetnika u “Galerie de Paris” 1937. Po povratku u Beograd, bila je jedan od osnivača grupe “Desetorica”, 1940. godine. Pored slikarstva, bavila se i ilustracijama knjiga, a bila je i redovan profesor na Akademiji likovnih umetosti u Beogradu od 1948. do 1972. Umrla je u Beogradu januara meseca 2009. godine.

Dušan Purić

dusan puricRodio se u Ivanjici ispod Javora i Golije, u centralnom, nepokornom delu Srbije, 1873. godine, a poginuo junački na čelu Četvrtog puka, u jurišu na Mačkovom Kamenu, 22. septembra 1914. godine, kao potpukovnik srpske vojske. Posthumno je unapređen u čin pukovnika zato što je uspešno komandovao i hrabro poginuo u odbrani otadžbine.
Prvi svetski rat 1914. godine Dušana Purića je zatekao na šarganskim položajima i njegov Četvrti puk je štitio nadiranje neprijatelja od Višegrada prema Mokroj Gori i Kremni. Kada su glavne snage Austrougarske izvršile ofanzivu sa forsiranjem preko Drine prema Ljuboviji, Koviljači, Loznici i Valjevu i kada su se zaoštrile borbe prema Gučevu, Jagodnji i Mačkovom Kamenu, komandant Četvrtog puka Dušan Purić dobija naređenje iz Vrhovne komande da usiljenim maršem celim pukom krene od Šargana, pa preko Kremne, Užica, Crnokose, Kosjerića, Valjeva i Pecke stigne do Mačkovog Kamena, napadne neprijatelja i spreči njegovo prodiranje u dubinu Srbije. U srpskoj istoriografiji piše: „Četvrti puk Drinske divizije naređenje je besprekorno izvršio. Tu se sukobio sa 18. austrougarskom divizijom koja je na srpsku vojsku otvorila uragansku topovsku vatru“.
Prema oceni istoričara i vojnih stručnjaka, boj na Mačkovom Kamenu bila je najžešća i najkrvavija bitka koja je uopšte vođena u Prvom svetskom ratu. Bitka nad bitkama. U ovom boju Dunavska divizija je izgubila 8.018 ljudi. Na samom Mačkovom Kamenu ostalo je zauvek preko 800 srpskih vojnika i oficira. Ovde je izginulo 118 oficira, 5 komandanata pukova, 17 komandanata bataljona Dunavske divizije, pa je ova bitka prozvana i „oficirskom bitkom“. Najveće gubitke je pretrpeo Četvrti puk „Stevan Nemanja“. Bitku je preživelo samo 1.000 vojnika i starešina.
Dušan Purić je poginuo među prvima u najžešćem sudaru prsa u prsa.
Posle pogibije, njegovi vojnici nisu hteli da ga sahrane u bespuću, već su telo nosili iz borbe u borbu. Sahranili su ga tek po strogoj naredbi Vrhovne komande da se više ne nosi mrtvi komandant po bojištima…

Petar Bojović

petar bojovicRođen je 4. jula 1858. godine u Miševićima kod Prijepolja. Nesiguran život u tadašnjem Novopazarskom Sandžaku primorao je porodicu Bojović da se 1867. godine preseli u Ivanjicu u selo Radaljevo. Posle 4 godine školovanja u Ivanjici, roditelji su ga na školovanje poslali u Užice a zatim u Beograd. Petar Bojović je još od mladih dana aktivni učesnik burnih ratnih događaja tadašnje Kraljevine Srbije. Dokazan u vojnim veštinama i načinom ratovanja i komandovanja svojim jedinicama brzo je napredovao i na kraju dobio čin Vojvode. U Prvom svetskom ratu je bio ranjen. Na Solunskom frontu zbog neslaganja sa francuskim generalom Gijomom biva smenjen, ali ponovo dolazi na čelo Prve srpske armije. Pod njegovom komandom oslobodjen je Beograd 1918. godine. Posle rata, 1920. godine postavljen je za Načelnika Generalštaba Vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon što je odbio imenovanje na čelo ministra vojnog, penzionisan je.
Nosilac je mnogih srpskih i inostranih odlikovanja i priznanja. Ostao je upamćen kao veliki vojskovođa. Umro je u Beogradu 19. januara 1945. u 87. godini.

Milinko Kušić

milinko kusicRođen je 8. aprila 1912. godine u selu Sveštica, kod Ivanjice. Rano je ostao bez roditelja, koji su poginuli u Prvom svetskom ratu. Gimnaziju je pohađao u Ivanjici i Čačku. Isticao se kao dobar đak, zanimala ga je književnost, pa je i sam pisao. Kao učenik sedmog razreda 1930. godine, dobio je zlatnu medalju na konkursu međunarodne organizacije „Fidak“, za najbolje obrađenu temu „Šta mislite o miru i kako zamišljate sreću koju on pruža“. Na konkursu ove međunarodne organizaicije u Parizu učestvovali su mnogi gimnazijalci iz Jugoslavije i iz drugih zemalja sveta.
Posle završetka srednje škole upisao se na Beogradski univerzitet, gde je studirao filozofiju i prava. Član KPJ postao je 1936. godine.
Aktivni je organizator narodnog ustanka u užičkom kraju. Kada je jula 1941. godine formiran Užički NOP odred, Milinko je imenovan za njegovog političkog komesara, a kasnije za člana Glavnog štaba NOP odreda Srbije. Kao politički komesar Užičkog odreda i član Glavnog štaba Srbije Milinko Kušić je dao veliki doprinos stvaranju i radu Užičke republike.
Kada je 1. marta 1942. godine, u Čajniču, formirana Druga proleterska NOU brigada, Milinko Kušić je imenovan za njenog političkog komesara. Sa Drugom proleterskom Milinko je prošao borbe u istočnoj Bosni, na Romaniji, u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini. Krajem leta 1942. godine Milinko Kušić je postavljen za komandanta Četvrte krajiške proleterske NOU brigade.
Kad je 9. novembra 1942. godine formirana Četvrta krajiška divizija NOVJ, Milinko Kušić je imenovan za njenog političkog komesara. U toku Četvrte ofanzive, Četvrta divizija je vodila najpre odbrambene borbe na pravcu Sanski Most-Bosanska Krupa i uspešno zadržavala nastupanje neprijatelja. Pod veoma teškim uslovima na planini Grmeč vodila je žestoke borbe. Uz velike napore i gubitke divizija se u borbama između 11. i 13. februara 1943. godine probila iz okruženja i tada učestvovala u operacijama na Grmeču, u Podgrmeču i na Kozari.
Kao i veliki broj boraca, Milinko Kušić je oboleo od pegavog tifusa i kao teški bolesnik izvršio samoubistvo, maja 1943. godine u Majkića Japri u Bosni, mada je ovaj podatak danas često osporavan. Za narodnog heroja proglašen je 9. maja 1945. godine.

Branislav Stanojević

branislav stanojevicRođen je 9. avgusta 1893. godine u Ivanjici. Lekar, specijalista interne medicine, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu. Maturirao u Beogradu. Medicinske studije započeo u Hajdelbergu 1914. godine, prekinuo ih zbog Prvog svetskog rata, a završio ih u Pragu 1922. Internu medicinu specijalizirao u Pragu 1925. godine. Od 1945. do 1964. godine bio je upravnik Interne klinike u Beogradu. Biran je za dekana medicinskog fakulteta u Beogradu, 1953. i 1954. godine i za šefa Katedre interne medicine od 1957. do odlaska u penziju 1964. godine. Potpredsednik „Srpskog lekarskog društva“ postao je 1940. godine.
Osnivač je reumatološke sekcije SLD 1949. njen prvi predsednik i aktivni učesnik u osnivanju Udruženja reumatologa Jugoslavije, takođe 1949. godine. Od 1964. bio je i doživotni počasni predsednik ovog udruženja.
Otvorio je prvu reumatološku ambulantu u Srbiji, pri Prvoj internoj klinici u Beogradu i sa svojim saradnicima uvodi u to vreme, savremenu dijagnostiku i terapiju reumatskih bolesti, posebno reumatoidnog artritisa.
Gotovo 40 godina je neumorno radio na razvoju reumatologije, kao organizator, naučnik i učitelj. Dve trećine njegovih publikacija odnosi se na probleme iz reumatologije. Pored velikog broja naučnih i stručnih radova iz oblasti reumatologije, Stanojević je objavio i jednu monografiju „Hronični reumatizam i reumatična oboljenja“ 1951. i jedan udžbenik „Bolesti lokomotornog aparata, reumatičke bolesti i osteopatije“ 1958. godine.
Za svoj veliki i vrlo uspešan rad, doživeo je mnogobrojna i različita priznanja. Bio je nosilac više domaćih i inostranih odlikovanja. Biran je u mnoge domaće i inostrane forume reumatologa, kao i za počasnog člana više evropskih udruženja reumatologa. Umro je u Beogradu 23. marta 1967. godine.

Vojislav Novičić

vojislav novicicRođen je u Ivanjici 4. maja 1886. godine. Bio je vazduhoplovni podnarednik – pilot, šesti je srpski školovani pilot. Završio je francusku pilotsku školu „Farman“ u septembru 1912. godine. Osnovnu školu završio je u Kragujevcu, a posle trećeg razreda gimnazije prešao je na zanat. U podoficirsku školu stupio je 1904. a posle završetka 1906. godine, raspoređen je na službu u artiljeriju, garnizon Niš. Izabran je u prvu klasu naših pilota 1912. godine.
Posle povratka u Srbiju iz Francuske bio je pilot u Aeroplanskoj eskadri. Prilikom jednog sletanja na aerodrom Trupalsko polje, doživeo je nesreću. Avion je uništen a Novičić je zadobio teške povrede. Ponovo je počeo da leti tek početkom Prvog svetskog rata. Leteo je kao izviđač zajedno sa Živojinom Stankovićem. Sa Aeroplanskom eskadrom odstupio je do Krfa, a zatim je bio upućen na Solunski front. Tamo je 1916. godine preveden u artiljeriju. Oboleo je od malarije i umro 9. marta 1917. godine u Bizerti.

Dr Nedeljko Parezanović

dr nedeljko parezanovicRođen je u Ivanjici 25. avgista 1932. godine. snovnu školu završio je u Ivanjici a srednju i studije u Beogradu. Diplomirao je na Prirodnomatematičkom fakultetu 1957. a na istom i odbranio doktorske teze 1961. godine. Po diplomiranju prelazi na Vojnotehnički institut gde je radio na poslovima konstrukcije nomograma i primene analognih računara. 1959. prelazi u Institut za nuklearne nauke u Vinči, u laboratoriju za Primenjenu matematiku. Tada počinje svoj istraživački rad na poslovima postavke i analize matematičkih modela. Prelaskom u Institut „Mihailo Pupin“ 1961. počinje rad na projektovanju digitalnih elektronskih računara i razvoju sistemskog i aplikativnog softvera. radio je na razvoju više domaćih računara i računara „Kosmos“ u saradnji sa naučnicima iz Moskve.
U oblasti projektovanja digitalnih elektronskih računara posebnu pažnju zaslužuju Idejni projekat CER-11 i Stoni elektronski kalkulator CER-30 rađeni u Pupinu. CER-11 je više godina uspešno korišćen u JNA. Radio je i projekat za proizvodnju veće serije kalkulatora TRS 501 i TRS 511.
Rad u nastavi počeo je 1967. kao vanredni profesor na Elwektonskom fakultetu u Nišu. Od 1969. je rukovodilac Računskog centra Matematičkog instituta u Beogradu. Od osnivanja Katedre za računarstvo, njen je šef i tu ostaje do penzije 1997. godine.
Održao me mnoga predavanja u zemlji i svetu, pokrenuo časopis „Računarstvo u nauci i obrazovanju“ i bio glavni urednik. Objavio je više stručnih i naučnih radova u časopisima i zbornicima. Autor je više univerzitetskih i srednjoškolskih knjiga kao što je Programski jezik Fortran IV. Dobitnik je više plaketa i priznanja. Član je Naučnog društva Srbije i profesor u penziji.

Đorđe Milosavljević

đorđe milosavljevicRođen je u Ivanjici 1969. godine. Diplomirao je dramaturgiju na fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Scenarista je deset celovečernjih filmova, reditelj tri igrana ostvarenja, pisac više pozorišnih drama, scenarista više strip-albuma za domaće i strane izdavače.
Dobitnik je nacionalne nagrade za najbolji scenario za filmove „Točkovi“, „Nebeska udica“ i „Apsolutnih sto“, YU FIPRESCI za najbolji film 1999 i Gran prix na Internacionalnom filmskom festivalu u Sočiju 1999 za film „Točkovi“, Finland Award na festivalu u Kotbusu 2001. i Prix FIPRESCI na festivalu u Troji 2001. za film „Mehanizam“.
Negova pozorišna drama „Gola Vera“ najčitanija je srpska drama na internetu, drama „Parče noći“ izvedena je na Sterijinom pozorju 1999, dok je „Porfirogeneza“ nagrađena kao najbolja na Joakim-festu 2004. godine. Dobio je nacionalnu nagradu za najbolji strip-album „Kalokagarti“ 1996.